Jugoslavija je imala dva istodobna nuklearna programa: “Program A” i “Program B”

Priča o razvoju atomskoga oružja počela je 17. siječnja 1950. kada je održan sastanak Edvarda Kardelja i tada tek imenovanoga direk­tora instituta u Vinči, Steve Dedijera. Prvi korak na tom planu bilo je povezivanje tada također tek osnovanih instituta „Ruđer Boš­ković” u Zagrebu i „Jozef Štefan” u Ljubljani. Stupilo se u kontakt s Norvežanima koji su na početku bili glavni partneri u projektu.

Što se tiče razvoja jugoslavenske atomske bom­be, sve do 1988., postojala su dva istodobna nuklearna programa: „Program A” — ra­zvoj atomskoga oružja te „Program B” — koji je bio namijenjen mirnodopskoj upotrebi nukle­arne energije (sadržavao je 11 projekata od kojih su svi bili u službi izrade atomskoga oružja), a trebao je opskrbiti fuzijskim materija­lom „Program A”. Glavni projekti „Programa A” bili su projektiranje i razvoj kemijskoga vi­sokoeksplozivnog punjenja za fuzijsku bom­bu implozijskoga tipa, proizvodnja nuklear­nih sastavnica bombe, uključujući i neutronski detonator koji će pokrenuti lančanu reakciju, planiranje i izvođenje eksperimenata (osim nuklearnim eksplozivom), računalna simulaci­ja nuklearnih procesa za različite oblike i sasta­ve bombi i istraživačke studije različitih oblika podzemnih atomskih eksperimenata.

Priča o razvoju atomskoga oružja počela je 17. siječnja 1950. kada je održan sastanak Edvarda Kardelja i tada tek imenovanoga direk­tora instituta u Vinči, Steve Dedijera. Prvi korak na tom planu bilo je povezivanje tada također tek osnovanih instituta „Ruđer Boš­ković” u Zagrebu i „Jozef Štefan” u Ljubljani. Stupilo se u kontakt s Norvežanima koji su na početku bili glavni partneri u projektu. Uz priču o jugosla­venskom samoupravljanju i slobodnoj radnič­koj klasi, plasirana im je i želja za istraživanjem u području atomske energije. Godine 1953. planirano je nabavljanje 10 tona teške vode. Sredinom godine Dedijer potpisuje ugovor s norveškom tvrtkom „Hidro-elektrik” oko kupnje prvih 5 tona.

Amerikanci početkom 1954., na osnovi analize obavještajnih podataka, shvaćaju što se događa i da je krajnji cilj projekta razvoj atom­skoga oružja. Početkom 1955. nadlež­nost nad razvojem preuzima Savezna komisija za nuklearnu energiju kojom je rukovodio Aleksandar Ranković. Godine 1958.u Vinči je sagrađen nuklearni uređaj nulte snage, a po­četkom 1959. Rusi isporučuju istraživački reak­tor snage 6,5 MW. Projekt ide dalje i početkom 1960. potpisuje se sporazum s norveš­kom tvrtkom „Noratom” o izgradnji tvornice za preradu plutonija, a 1962. stižu planovi tvornice izrađeni po uzoru na njihovu tvornicu u Kjelleru.

Tvornica je trebala biti izgrađena u blizini Vinče, ali je na političkom vrhu donese­na odluka da se cijeli projekt zaustavi. U svibnju 1974. Indija je izvršila prvu probu nuklearnoga oružja i već u lipnju održan je prvi sastanak u Generalštabu JNA kojemu su prisustvovali direktori istraživačkih centa­ra, vojske i KOS-a, gdje im je priopćena odluka o nastavku razvoja atomskoga oružja u zemlji. Drugi sastanak održan je u Titovoj vili Moro­vić krajem prosinca, na kojem su razmatrani načini prikrivanja razvoja atomskoga oružja.

U ožujku 1977. prvi se put oglašava i JNA oko mogućnosti provjere stajališta vezanih za nuklearno oružje. Tada nas Amerikanci stav­ljaju na listu sumnjivih zemalja koje ima­ju mogućnosti i ambicije za razvoj atomskoga oružja. Na listi su se uz nas nalazili i Izrael, Južnoafrička Republika, Južna Koreja i Tajvan. Bilo je pritisaka s njihove strane da se usposta­vi stroži nadzor nad preradom istrošenoga go­riva iz atomske elektrane „Krško”. Time je do­nekle i usporen plan razvoja oružja. Međutim, dolaskom admirala Branka Mamule na mjesto saveznoga sekretara za narodnu obranu 1985. razvoj se pojačava. Glavni poslovi na razvoju nuklearnoga oruž­ja bili su smješteni u Vinči u „Vojno-tehničkom institutu”.

U Vinči se trebao izgraditi reaktor za preradu, odnosno proizvodnju plutonija, i vršiti proizvodnja uranijskoga goriva. U in­stitutu „Ruđer Bošković” rađeno je na razvo­ju neutronske sastavnice plutonijske implo­zijske bombe (upaljač). Razvoj je završen, ali nikada nije izrađen prototip. Poslije se pri­čalo da se uz pomoć sarajevskoga „Energoin­vesta” u institutu „Ruđer Bošković” radilo na mogućnostima prerade nuklearnoga otpa­da i da je razvoj uređaja za proizvodnju teške vode povjeren Institutu za toplinsku i nuklear­nu energiju u sastavu „Energoinvesta”. Inače, „Energoinvest” se, između ostaloga, bavio i pro­izvodnjom parogeneratora koji su isporučiva­ni za sovjetske reaktore.

U Ljubljanskom institutu „Jozef Štefan” rađeno je na vanjskom izgledu bombe. Po projektima, trebala je biti sličnoga izgle­da kao i američka bomba bačena na Nagasaki. Samo za opremanje instituta u Beogradu, Za­grebu i Ljubljani, u razdoblju između 1948. i 1953., uloženo je oko 35 mil. dolara. Dobar dio jugoslavenskoga budžeta utrošen je i na ulaganja u istraživanje i iskorištavanje rude urana. Navodno je 1953., kada je potpisan ugo­vor s Norvežanima oko nabavljanja prve količine teške vode, prokrijumčarena i manja količina visoko obogaćenoga urana iz Kjellera.

Intenziv­no se ispitivao i sastav zemljišta u SFRJ. Čini se da je negdje u Bosni pronade­na ruda urana, no kasnije je donesen zaključak da je ipak jeftinije kupiti rudu urana u inozem­stvu (točnije od Rusije) nego pokrenuti vlastitu proizvodnju. Program razvoja nuklearnoga oružja konačno je završen u srpnju 1987. Tada je na sa­stanku direktora nuklearnih instituta održano­ga u zgradi VTI rečeno: „Predsjedništvo SFRJ donijelo je odluku o obustavljanju programa ra­zvoja nuklearnog oružja”.

Please follow and like us:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *